Kraj svibnja. Vinkovce je okupalo prelijepo vrijeme. Topli dani , ne i prevrući uz blagi povjetarac. Zelenilo na sve strane ,miris cvijeća, cvrkut ptica, nasmijani i vedri ljudi ne samo da su odavali kasno proljeće nego su najavljivali iščekivanje velikog događaja. Nakon Domovinskog rata, prvi puta u povijesti Cibalia će na dan državnosti zaigrati finale Kupa. Osjećaj nade, napetosti se doslovno mogao osjetiti u zraku. Na svakom uglu, na poslu, u školi , popularnim kafićima se komentirala nadolazeća utakmica i postavljala su se pitanja :
Hoćemo li odigrati hrabro i ne pokleknuti pred favoriziranim Osijekom?
Koliko nas ide pokazati Osječanima da vrijedimo kao navijači?
Koji sastav će izaći na teren?
Brojna pitanja su se postavljala javno, ali i u glavi , a čak nezainteresirane Vinkovčanke (više gluma nego nezainteresiranost…) su se zanimale o navijačima i organiziranom putu u Zagreb.
Svima koji smo planirali ići na utakmicu želja je bila doprinijeti navijačkoj koreografiji , tako i meni.Već nekoliko dana smišljam kako napraviti navijački šal kako bih se prikazao u pravome svjetlu. Branimir – Busola (nadimak po kojem me mnogi znaju na utakmicama…) mora imati nešto čime će pomoći svom klubu , svojoj ekipi! Manirom budale uzimam tati markirani šal za grad, kratim ga (predugačak mi se činio…) i na njega ušivam izrezana slova koja su činila natpis Ultras, te grb kluba skinut sa zastavice za automobil. Šalu bi pozavidio sam Picasso pokušavajući odgonetnuti da li sve ovo izgledalo kao umjetnički uradak prikaza dječje igre, metafore ili kao istinsko nadahnuće malo ili više uvrnutog tipa.
Isto su radili i drugi, pripremao se dekor po pričama i velika šetalica. Mlađa ekipa iz kvarta je željela napraviti transparent. Uz umjetnika „Bujkosa“ sve je trebalo izgledati perfektno , ali nekim čudom transparent i okoliš su bili malo unakaženi posebno izborom boje i fonta. Ultras Kanovci natpis sa tipičnim $ (oznaka kvarta Vinkovaca…) je izgledao totalno nečitko s uvijenim slovima koda ih je blagi povjetarac iskrivio. Bolji je bio transparent od starije ekipe iz kvarta koju je predvodio Šinko. Nije nam to smetalo jer bit je prikazati se da smo tu uz svoj grad, klub. Prvi puta nakon rata Vinkovčani su živjeli samo za svoj klub, nisu ih zanimali drugi poznati klubovi niti poznate zvijezde. Ovo je bila naša krv, naši igrači , naš način života i mi smo se s time poistovjetili.
30.05.1999. Osvanulo je prekrasno jutro. Velikom brzinom se oblačim , uzimam novoizrađeni šal, te krećem prema parkiralištu pored INA-e u Genscherovoj. Tamo je pao dogovor o okupljanju i zajedničkom kretanju prema željezničkom kolodvoru. Bili su tu braća Bujkos, Previšić, Tiho, Đuđik, Tomo Bujadinović, moja malenkost, …
Mnogi od njih su rijetko pratili Cibaliju , ali euforija u gradu ih je nagovorila da krenu na put. Kako se približavamo željezničkom kolodvoru (3-4 kilometra udaljenom od mog kvarta…) tako nailazimo na sve više ljudi koji idu na utakmicu. Tipično vinkovački ljudi nešto prijateljski glasno dobace, nabace dlanom o dlan i pozdrave se sa svojim prijateljima, sugrađanima, poznanicima. Vinkovci su malen grad koji stilom života vrlo je sličan crtiću Asterix gdje blesavi i čudni Gali s prepoznatljivim stilom ne daju na svoje selo koje uvijek ima neke svoje unutarnje trzavice i prepirke.
Na kolodvoru ludnica, deseci ekipa iz različitih kvartova su već ispunile kolodvor koji je izgledao pun kao prije rata kada je vinkovački kolodvor bio jedan od najprometnijih u bivšoj državi. Svatko tko je imalo držao do Cibalije i podrške , a nije se zaputio automobilom našao se na kolodvoru. Ekipa većim dijelom pijana (dijeli se pivo Torcide kakve li ironije i sramote…) ljulja se u ritmu navijačkih pjesama. Čeka se navijački vlak koji dolazi sa pričvršćenim poznatim transparentom Vinkovci na lokomotivi. Navijanje na vrhuncu i sve djeluje kao da smo već na tribinama stadiona Maksimir u Zagrebu. Mi se smještamo u par kupea u sredini poduže kompozicije (mislim da vlak ima čak 15 vagona…). Vlak kreće , a ja ponosno mašem svojim šalom nagnut kroz prozor vlaka. Prilikom prelaska vlaka preko skretnice na izlazu iz željezničkog kolodvora šal zapinje nekim čudom za stup i zamalo ispadam. Srećom ekipa me povlači unutra, ali šal ostaje na moju žalost.
Smijeh se pronio kupeom. Bujkos kaže : Budala i na prozoru ima sreće. Čuvaju ga neki ludi anđeli valjda. Sve je predviđeno da na vrijemo stignemo u Zagreb, ali kakav bi to bio navijački vlak kada bi se sve odvijalo po planu. I zaista po već na stotine puta istom receptu događaju se gluposti prouzročene alkoholom, možda čak i nekim opijatom , te viškom adrenalina.
- Zapalio se vagon iza nas ! – uzvikne Preva
Svi nahrupimo na prozore vagona. Imalo se što vidjeti, kao u kaubojskim filmovima jedan od zadnjih vagona se dimio. Priča dolazi do nas kako su to uradili Daltoni.
- Nemoguće, Daltoni su dobričine koji uvijek upadaju u probleme koje ne izazovu. Zato što su karakteristični svi ih optuže i upru prstom u njih kako se pravi krivac ne bi našao.
Legende su vinkovačkog navijanja. Ima ih za cijelu malonogometnu ekipu (Mustapić se prezivaju…) a svi prate Cibaliju i nogomet. Koliko su karakteristični govori jedna anegdota. Na jednom gostovanju prema Zagrebu Tileta (jedan od vođa Ultrasa…) su prozvali kraljem granica zato što ih je provezao bez putovnica kroz naplatne kućice autoceste. Normalno oni to nisu znali , nego uplašeni pričom Tileta kako prelaze granicu posakrivali se (bolje rečeno sagnuli…) u kombiju kako ih ne bi vidio „policajac“ u kućici… Tribina takvim likovima uvijek daje važnost , jer na pravoj navijačkoj tribini nestaju različitosti i spajaju se inače u životu nespojivi ljudi. Prava navijačka tribina kada nije pod utjecajem politike, pohlepe za novcem jako puno može naučiti čovjeka poštovanju drugačijih, slabijih , boljih, općenito zajedničkom cilju, pravom pomaganju bez glume i životu, a tada dođe ono najljepše, ugoda odlaska na gostovanje, spontani događaji i anegdote kojih se sjećaju ljudi tijekom cijelog života.
Vlak staje , strojovođa je uočio veliki dim te na prvoj stanici zaustavio vlak. Kompozicija nije mogla takva nastaviti dalje. Mijenja se zapaljeni vagon , navijači obavljaju nabavku po trgovinama i obližnjim kafićima (iskreno žalim te radnice…) , i nakon podužeg vremena nastavlja se dalje nažalost uz stalno povlačenje kočnica pod utjecajem alkohola koje se nalaze u vagonima. Ljudi su počeli obilaziti vagone i upozoravati na kašnjenje kako nećemo doći na utakmicu, nekako čak i uz prijetnje uspjeli su zavesti red.
„Letimo“ , ali kasnimo. Postavlja se pitanje : Hoćemo stići na početak utakmice?
Sve pada u drugi plan i nestrpljivo svi čekamo taj Zagreb. Ulazimo u predgrađe te vlak lagano usporava. Staje na Borongaju i mi izlazimo van. Nisam ni mislio da nas je toliko , kolona se protezala nekoliko stotina metara. Izgledali smo stvarno moćno. Ulazimo napokon na stadion , utakmica je već krenula te polako stvaramo navijački kop. Osječana je nekih 2000-3000 došlo , a nas je iako puno manji grad više.
Pogledam njihove transparente i nasmijem se. Gotovo svaki transparent je imao ustaško U iako U nema u nazivu Kohorte. Iskreno drago mi je što ta poslijeratna nacionalistička retorika nije zahvatila nas i naše transparente. Patrioti, domoljubi DA, ekstremi ne za mene NIKAD.
- Ah ta politika … kaže prijatelj Kole
- Ne može se bez toga , ne razmišljaju tako mladi već ih na to naginje onaj manijak Glavaš – praktički vladar Osijeka. Ljude je najlakše držati u mraku putem mržnje i podjela.
Od samog početka sudac izrazito navlači za Osijek , dosuđeni penal te sitni prekršaji na stranu Osijeka odaju kako se Osijeku vraća usluga za neriješen rezultat u Rijeci i omogućavanje osvajanje titule prvaka klubu za koji navija predsjednik. Ipak penal brani izvanredni golman Ibrahimović , a zatim Cibalija (Jure Jurić…) nošena našim navijanjem zabija iz kornera. Ludnica na tribinama , svi se grle , ljube, osjećaj uzvišenosti, sreće, inata je dosegao vrh.
Katastrofalno suđenje se nastavlja, sudac dodaje gas , a tribine još više kreću vrijeđati HNS i suca. Hm pomislih u sebi , ma ne može biti ovo istina. Kao klub i grad nikada nismo imali sreće , uvijek nas je netko uzeo na zub, a mi većinom nismo na to reagirali. Političkoj eliti i predsjedniku se moralo ugoditi i Cibaliji se isključuju nezasluženo dva igrača. Bila je to klasična pljačka u režiji suca Sinovčića. Bliži se kraj, grčevito se branimo, sudac produžuje utakmicu i više nego što treba, te nažalost dolazi ona crna slutnja na naplatu. Glavni junak utakmice Ibrahimović u zadnjoj minuti sudačke nadoknade bespotrebno istrčava na jednu laganu loptu te griješi i Osijek izjednačuje. Produžeci kreću Osijek normalno sa dva igrača više dominantniji zabija za 2:1 i utakmica završava tužno uz puno repova.
Dodjela pehara je nešto najogavnije što sam dotada u životu gledao. Državni vrh se pravi blesav, Osječani usiljeno slave, a igrači Cibalije uplakani i potišteni primaju čestitke za drugo mjesto od čovjeka zbog kojeg su na utakmici imali nepošteno suđenje.
Završava ta muka i krećemo s tribina kući uz sitne čarke sa specijalnom policijom. Sumorna atmosfera u vlaku se nastavila, nikome nije bilo ni do čega. Pozvani smo na vinkovačke bazene tzv. Barutana, ali što mi tamo imamo raditi, tješiti se uz hranu, piće i podobne glavešine? Srušili su nam se snovi od sporta do ideje kako Hrvatska će biti jedna prosperitetna država koja će cijeniti trud i poštenje.
Sve je isto kao prije nekada Zvezda , danas Croatia netko u tihom tužnom razgovoru zaključi.
Stajemo u Vinkovcima , bez ikakvih komentara u grobnoj tišini ljudi se razilaze svojim kućama.
Već sutradan dešava se nešto čudesno. U svoj nevolji i nepravdi umjesto daljnje tuge i potištenosti rađa se BUNT, PRKOS , INAT i prvi puta veliki broj Ultrasa se okuplja samo oko Cibalije. Postojali smo i ranije, ali uvijek je veći dio znao nageti na Zagreb, Split, uvijek su mnogi bili nečiji, uz neke „velike“.
Sada je s tim gotovo, tko će se boriti ako mi nećemo? Nikada organiziraniji, složniji, buntovniji (posebno mi mlađi…) krećemo u pripremu za novu sezonu. Ekipe u kvartovima se skupljaju. Lapovci , Kanovci, Kolodvor kvart, Radićev, Zagrebački blok, Slavija, Vrtno naselje, Centar,Novo selo… , javljaju se ljudi iz okolnih sela Privlaka, Otok , Nuštar, … Više nisam gotovo sam – navijaj za svoj klub, kraj, poštuj domovinu Hrvatsku postaje sinonim za nas!
Novi način života sa srcem Slavonije u kojem nijedno gostovanje neće biti bez nas (bar nekoliko…– obećavamo si), u kojem ni jedan Ultras, dobar čovjek s ovih područja u nevolji neće biti zaboravljen, u kojem ćemo se boriti na svoj način za poštovanje i respekt ne samo u sportu nego i cjelokupnom životu.
Možda ćemo pogriješiti u žrtvovanju dijela privatnog, poslovnog života, karijera za po nekima (nažalost mnogima…) „mali, bezvezni“ klub, grad, zaboravljeni kraj. Vrijeme će pokazati.., ali oduševljeno razmišljam, smatram povijest će biti zapisana i ostavit ćemo trag koji će svi pamtiti, o kojem će se puno kasnije pričati, trag u kojem vrijedi sudjelovati!
Leave a Reply