Igrice koliko god bile zanimljive, još više Vas mogu naživcirati i izbezumiti. Svi koji ste igrali neku računalnu igru u multiplayeru ste prošli kroz fazu gdje ste nailazili na trolove, kretene , prijateljske zezancije , varanja koja su sigurno smetala.
Nekada su stradavale Riziko, Monopol ploče i letjele figurice , a u modernije doba stradavaju miševi, gejming dodaci , tipkovnice, u zadnje vrijeme i mobiteli. Onaj osjećaj slasti pobjede je veći ako si prije toga par puta zakazao uz veliku količinu živciranja. Nepotrebno , glupavo , ali jednostavno ljudski. Čovjek je emotivno biće i teško gotovo nemoguće je emocije ne imati u nekoj omiljenoj igrici, sportu, hobiju.
Ah koliko to dovodi do smiješnih scena svatko zna tko je igrao u multiplayeru na računalima! Kako bih pobliže opisao ovo napravit ću presjek gejmerske scene Vinkovaca kroz moje oči koja je možda nepovratno nestala urušavanjem grada.
POČETAK – I REČE PC NEKA SE LJUDI UMREŽE…
Zajedničko igranje tzv. multiplayer svoje početke vežem uz devedesete i provod kod prijatelja sa kojima se djelilo računalo. Tako sam se susreo s prvim zanimljivim natjecanjem par osoba u strateškoj igrici Oil Imperium koju je Cole rasturio tako da je računalo blokiralo i duže vremena se nije htjelo upaliti. Da li je to bila pretjerana matematika za tadašnji 286 , došlo do pregrijavanja procesora, pojava prve ljutnje kod umjetne inteligencije ili neki bug u igrici ne bih znao, jer računala su čudne biljke. Tomica se zabrinuo za svoje računalo , ali nekako je ta već starudija živnula kasnije. Malo nam je trebalo za dobar provod , a danas…
Popularizacijom 3d pucačina (prije svega za to ima zasluge Doom…) Doom II donosi ulickani multiplayer koji se igrao na više računala skupljenih obično na jednom mjestu te umreženih u jednostavnu mrežu. I u mom kvartu je to bio običaj. Kod Vjeke su se provodili dani i mnogi su dolazili igrati tu za to vrijeme revolucionarnu igricu. Sve je to postalo navika , okupljalište ekipe sa Kanovaca te su obarani rekordi raznih likova u provodu na računalima. Sjetit ću se samo Warcraft II (strateška igra u realnom vremenu…) i dvodnevnog prelaženja te igre „mađioničara“ Lešića koji se odvojio od računala samo kako bi otišao na WC. Nikakva hrana, čak ni neko piće… Doslovno to je bila neka vrsta hipnoze koju smo tada smatrali skroz čudnom. Oh kako smo se prevarili.
Računalno igranje je postalo sve raširenije , te nekadašnje zabavne klubove s automatima zamjenjuje prva PC igraonica nazvana po popularnoj igrici Warcraft. Neki ljudi su tamo doslovno provodili dane , ne viđajući čari dana, igre , druženja na otvorenom i sunca. Pretvorili su se u zombije i vampire koji bi se samo vraćali kući za mraka vrteći temu kako doći do još krvi sutra. Krvi , krvi , krvi , energije je značilo sutra dolazim ranije kako bi što prije zauzeo svoj PC i nahranio se igrajući popularnu igru. Normalno na okupu takvi igrači ako slučajno izgube su kipjeli u sebi , jer izgubiti od nekih anonimusa, noobova koji nemaju pojma igrati bilo je ravno katastrofi.
Ulazimo u novi milenij, tehnologija mreža ubrzano napreduje! Internet uzima maha , sve većim brzinama može mu se pristupiti , ali još su takve opcije skupe. Zato se u to vrijeme uspostavlja prva wireless mreža u gradu putem koje se imao sasvim solidno brz izlaz na internet. Ljudi se povezuju na tu mrežu putem popularnih kantena (kućna radinost…) ili skupljih kvalitetnijih kupovnih antena dobivajući priliku osim da igraju umreženo s ljudima iz grada, izlaz na internet i pokazivanje svojeg gejmerskog znanja cijelom svijetu. Pojavljuju se prvi eksperti za pucačine koji doslovno znaju u zraku pogoditi nekoga , a za reakciju im je potrebna milisekunda. Uvijek sam se pitao koliko su vremena proveli za računalom , da to dovedu do savršenstva, možda su u samo tijelo, oko poželjeli ugraditi nišanske sprave… Takav način umrežavanja je ljudima omogućio upoznavanja što je dovelo i do nekih neraskidivih prijateljstava. Meni je omogućio ponovni susret s odličnim igračem strategija u gradu Coletom koji me je u Herojima 3 itekako izdevetao. Ni sam ne znam koliko sam izgubio pica i pića (jednom samo sam pobijedio…) uz standardno prijateljsko prepucavanje putem mikrofona.
Mislim da je u zlatno doba te mreže većina grada bila pokrivena. Ipak kako to ide počele su se pojavljivati normalno boljke zbog ogromnog broja korisnika i manjka financijskih sredstava u brzini veze. Više se ne sjećam da li smo svi koristili mikrofone , ali mnogo puta se moglo čuti sve moguće psovke , prozivanja zašto ovo zašto ono uz karakteristični gotovo kmečeći (samo što ne zaplače…) izraz glasa… Svijet igrica postaje nezamisliv bez pravog multiplayera što će u dogledno vrijeme dovesti do izlaska najpoznatije i najigranije igre svih vremena.
WORLD OF WARCRAFT MANIJA
Još tamo 2003 krenule su glasine o novoj igri već tada turbo poznate kompanije Blizzard koja će objediniti svijet Warcrafta. Pričalo se kako će igra donijet novi način igranja ,potpunu suradnjom s ostalim likovima koji budu igrali tu igru iz cijelog svijeta. Nikada ni jedna najava nije bila točnija , a obećanje kako će igra postati hit koji će igrati stotine tisuća ljudi pretvorilo se u LAŽ!
Ne tisuće ljudi nego deseci milijuna… , a mnogi su totalno odlijepili, vjerojatno su i svaku noć sanjali igru , te dobivanje nekog famoznog itema (u startu npr. ruka Ragnarosa…). Zajednički napad na Orgrimmar, Alterac Valley borbe 40 na 40 koje su trajale po 2 dana, velike instance. Sve to je stvaralo osjećaj uzbuđenosti kako si dio nekog gotovo stvarnog magičnog svijeta.
Život se mnogima pretvorio u World of Warcraft virtualni svijet. U Vinkovcima je bilo slično , određeni likovi nisu se odvajali danima od računala , sve što su takvi ljudi radili je buđenje nakon kratkog sna i uz neku brzu hranu i piće famozno grindanje i kasnije provod u zajedničkim instancama s gildom. Jedini izlazak van nekima je bio posao, subotnji izlazak ili škola uz poneku kupnju. Koji je to fanatizam bio najbolje mogu opisati likovi koji su vodili gilde. Osmišljavanje prelaska instance za 40 ljudi , podjela plijena i nadasve kažnjavanje nepodobnih. Sjećam se jednom fanatičnog druida (dijete…) u mojoj gildi Demos derao se iz sveg glasa na mikrofon (najsočnije engleske psovke…) kako neka ženska dobro ne liječi , izbačen a zatim moli ljude bit ću dobar,neću više vikati, oprostite mi… Bio je toliko dobar da sam imao osjećaj kako škole nije vidio (osim možda na televiziji…) otkad je krenuo igrati World of Warcraft. To nikako nije bio najgori primjer koji sam doživio ludila. Jednog dana lik nam se požalio kako ima neki problema i dok ih ne riješi neće ga biti. Za dva dana (valjda je žurio…) pojavio se u raidu sav sretan zaključi kako je dao otkaz , te će se moći posvetiti sada 100% prelasku Molten Cora. Zemljo otvori se , on je bio ljut što su mu na poslu prigovarali kako dolazi umoran , neispavan i nefokusiran. Ozbiljno sam se zapitao što ja ovdje uopće radim , čak i u našoj neobvezujućoj gildi fanatizam je prešao granice, dok u drugima top gildama je bilo daleko, daleko gore.
U Vinkovcima u to vrijeme su postojale tri igraonice (Ice Age, PC Play, te novootvoreni Ex Professo…) a uz ostale igre normalno igrao se WOW, tj. on je bio tema svih razgovora. Igraš PES , neku arkadu i komentiraš kakve stvari ima onaj najbolji rouge iz Vinkulje uz dozu žala što ti nemaš to , a znaš kako bi doslovno morao spavati za kompom za to ostvarenje. Igra je jednostavno pretjerala i ljude odvukla u virtualni svijet nevažno za godine i spol. Sjećam se kako smo u gildi imali prezgodnu menadžericu iz Dubaija kojoj su se svi ulagivali , a tko ne bi kada smo razmjenjivali slike i većinom se kroz igru i upoznavali. Spojiti SAS-ovca, supružnike iz Mađarske, menadžericu iz Dubaija, mene navijača vinkovačkog zanesenjaka , ruskog veseljaka je nemoguće u stvarnom životu, a u WOW-u se moglo i to je bilo ono neodoljivo. Gricko je došao na ideju napraviti zato lažnog ženskog lika kako bi mu ljudi davali lovu. Uzeo je sliku neke zgodne cure , predstavio je kao Ivana ili tako nešto i krenuo igrati. Ironija to je prolazilo…
Blizzard je nanjušio milijarde i izbacuje ekspanziju koja donosi ARENU i daleko poboljšani PVP (sukob igrača u praktički nekoj vrsti arene, kaveza…). Normalno kako smo svi se u tome okušali , to je donijelo živciranja na tone i prepričavanje ekipe kako ja igram sa svojim Ultras magom. Zbog premalog broja sati igre i nedostatka dodataka nekada moje akcije su stvarno urnebesno izgledale. Eno Busola instant Ice Boltom napada protivnike , daj gledaj ovo, dok ja jezikom manevriram pokušavajući ubiti zadnjeg protivnika u Areni. Najupečatljiviji i možda jedan od najboljih PVP parova u Hrvatskoj su bili Vinkovčani Dakić i Kocka. Opće ludilo i dreka kada su igrali u igraonici kod Čuleta (PC Play…). Smiješno je bilo slušati piskutavi glas malog Dakića kako ne može liječiti , jer mu stup smeta i Kocke (stvarno visok , velik čovjek…) koji se dere dubokim glasom pomakni se izađi na otvoreno uz snažni stiska miša koji u njegovim rukama izgleda baš malen. Dakić samo što ne zaplače govoreći : Ne mogu , ne mogu , napadaju me Kocka skini mi ovog vraga sa mene… Neraskidiv gejmerski par koji mislim kako je jednu godinu u školi totalno zaglibio zbog WOW-a i Arene.
Izlazile su nove sezone Arene (druga, treća…), nove instance , a sav raniji trud za dobivanjem itema mogao se sada ostvariti za par sati ili još gore kupnjom itema za određeni novac što je meni postalo totalno bolesno i pokazatelj kako igra vodi u beskraj koji nema smisla. Igra za mene mora imati svoj početak , sredinu i kraj , ako izdavači zbog novca nisu spremni na to , slava igre će izblijedjeti i uz to uništiti mnogima živote. U tom pogledu dijelom podržavam odluku nekih država da ograniči djeci igranje od 22:00 – 07:00 sati. Bespredmetno je uopće pričati koliko je živciranje bilo nepotrebno , trebali su svi samo uživati u ovom remek djelu… Polako su ovo počeli shvaćati i Vinkovčani te ludilo je splasnulo i polagano nestajalo.
World of Warcraft je bio okidač za proizvođače igara koji su shvatili kako je multiplayer budućnost , gdje će zarađivati najviše kupnjom likova, opreme, dodataka, skinova i ubrzanim razvojem nekog lika (tzv. boost…). Slijedila je poplava sličnih igara na različite tematike od svemira do fantazi svijeta , ali nijedna igra više po meni neće dostići tu razinu ludila i manije što ju je dostigao WOW (možda neki računalno kreirani virtualni svijet sličan svijetu iz filma Totalni opoziv – vrlo moguće u ovom potrošačkom društvu…).
NOVO DOBA
Pojavljuju se prvi veći problemi u gradu (svi skrivaju svoje stanje kao zmija noge , nema suradnje običnih ljudi , te elite, ljudske nule i političari mogu drmati kako žele …) , državi zbog nerazumnog trošenja novca, podjela, nepotizma, ekonomskog kriminala i ogromne korupcije. Igraonice gube na značaju zbog pojave brzog interneta u gotovo svakoj kući , te osim Ex Professa ostale igraonice se zatvaraju zbog manjka prometa. Ekipa koja je tamo dolazila je bila legendarna , bili su tu nezaobilazni Veki , Bojan, Dali, Gricko, braća s Borinaca (ispričavam se zaboravio sam prezime…), Toni Kelić, Matija Mihić, moja malenkost, Musa (ponekad navratio…), srednjoškolci, …, a sve nas je morao slušati i trpjeti Daniel Tominac. Tu je bilo svega od svađa, koškanja , čak i tuča uslijed nervoze , a Daniel doslovno je morao biti sudac.
Razni umišljeni likovi, ženske okarakterizirali su mnoge u toj zadnjoj igraonici starom djecom, lijenčinama što oni nikako nisu bili , već jednostavno posla nije bilo , a stanje sve gore i gore. Kasnije cijela ekipa je dokazala kako su vrlo vrijedni i brižni ljudi neki vani , a rijetki ovdje još u Vinkovcima, Hrvatskoj. Zašto sam ja tamo dolazio , a već sam osjećao kako sam prerastao svijet igrica (posebno svijet u igraonicama…)? To mi je bio ispušni ventil od stanja u gradu , državi , na Balkanu, apatije i neaktivnosti ljudi u pogledu bilo kakve promjene stanja , uz igru se uvijek razvijala čašica kvalitetnog razgovora. Igre Vam mogu omogućiti bijeg od takvog tmurnog svijeta , malo vas opustiti , odmoriti.
Prva igra koja nas je začarala u Ex Professu je bila famozna DOTA (preteča LOL-a, DOTA 2…) ustvari dodatak freelancera (slobodnih radnika…) Warcraft 3 koji Vam je omogućavao sukob 5 na 5 heroja koji koriste 4 magije uz standardni napad s ciljem uništenja protivničke baze. Svi smo još bili početnici , te nas je par iskusnijih igrača vijalo po mapi jačim herojima (zla teleportirajuća Magina…) i doslovno mrcvarilo… Zaraženi okupljali smo se par puta u tjednu da sukobimo snage , a tu je bilo svega :
- gledanja protivniku u ekran
- prepucavanja riječima
- glasnog negodovanja nakon pogreške suigrača
- prozivanja kako ćemo nekog zgaziti u partiji
- prijateljskog podbadanja
- velikog slavlja nakon tijesne pobjede
…
Napredak je bio očit , a partije sve tjesnije i zanimljivije. Normalno nakon dužeg vremena došlo je do zasićenja a nove nadolazeće igre skrenule su fokus ne samo nas nego grada na druge igre, posebno jedne akcijske strategije koja dolazi s Istoka.
Izašli su tenkovi prvi puta sam čuo za igru od prijatelja Tomice na nedjeljnoj kavi kod njega… Nije dugo trebalo ekipu iz grada okupiti koja je harala tenkovskim mapama iz drugog svjetskog rata. Sukob (jedna borba…) koji je trajao 15 minuta nije zahtijevao neku veliku brzinu baratanja tipkovnicom i mišem , već dobro promišljanje i nadasve vrhunsku taktiku presretanja neprijatelja. To je odjednom privuklo mnoge starije igrače kod nas i u svijetu, tako da se u gradu događalo čak da žene igrača su morale kositi travu jer ipak ekipa se ne može ostaviti na cjedilu. Od ljudi koje sam tu susretao iz grada bili su Tomica, Drago, Cole, Dado Colarić, Tiho, …, kasnije Robi, legendarni basketaš i cijela njegova ekipa, braća Vulin i cijela njihova starija ekipa koju nikako nisam mogao povezati s računalima.
Živciranja koliko hoćeš , jer mnoge partije u tih 15 minuta su bile na egal. Drago kada je igrao sa nama mogao se čuti kako udara miša, tipkovnicu i skida sve moguće nebeske sile zato što mu se projektil odbio iako je ispravno naciljao , opucao sa svojim lovcem na tenkove. Dadu su prelako otkrivali nikako to nije mogao razumjeti , a jednostavno na tenku je imao SS policijsku rotirku koja je previše svjetlila. Tiho je bio jedini smireniji igrač zato što se valjda izmorio u kuhinji na poslu. Isprobana taktika World of Warcrafta je palila , možeš igrati besplatno ali moraš biti turbo dobar ili ako si prosječan plati za premium račun i puno brže ćeš napredovati do novih tenkova i dodataka. Prvi puta neka istočna tvrtka (Bjelorusija…) je osjetila draž velike zarade novca.
Osim te zarade pojavom Twitcha, YouTube kanala najbolji igrači (fanatici…) su počeli zarađivati ogromne novce. Sjećam se nekog doktora koji se ostavio posla glavnog kirurga u nekoj engleskoj ultra poznatoj bolnici kako bi zarađivao na tenkovima i streamanju svog igranja. Zarađivao je deset puta više mjesečno od njegove doktorske plaće, što je dovelo apsolutno po meni do apsurda. Stvorila se manija tzv. influencera koji u životu ništa ne rade osim što se snimaju te igraju, kupuju ili doslovno naslikavaju na kameri. Većina njih nema ništa pametno za reći (ona druga strana koja ima puno manje zarađuje…) , ali nekim čudom (možda svijet odlazi kvragu tko zna…) baš takvi-e su najgledaniji i najpraćeniji. Dovraga ako će to uz još neke stvari biti pravi izvor zarade , a pošteni rad i stvaranje ne onda smo gadno , gadno zaglibili kao ljudska rasa. Igre su tome doprinijele, iskreno pokazivanje živciranja pred kamerama je privuklo druge igrače , jer mnogi su skrivali kako su od krvi i mesa, tek tada su shvatili nisu jedini. Djeca i odrasli zato vole pratiti popularne YouTube kanale , ali nažalost sve više dolaze u napast posebno djeca roditeljima oteti , potajno iskoristiti kreditnu karticu (vrlo opasna stvar koju namjerno ne sprečavaju velike korporacije – po mojim predviđanjima čak 10-20% zarade ove industrije je bazirano na nelegalnim transakcijama) kako bi nagradili poznatog gejmera, influencera većom svotom novca , a sebi priskrbiti neki skin , item u poznatoj igrici kao što je Fortnite. Vremena se mijenjaju nekada patike , lopta, konzola , danas virtualno uz novi premium mobitel je in. Potrošnja je dignuta na još veću razinu , te nije čudo , svjetsko prvenstvo u Fortniteu u New Yorku je nosilo nagrade kakve 99% ljudi neće zaraditi za cijelog života.
Danas odigra moja ekipa kod Matije nekada na konzoli Wi razna sportska natjecanja uz dozu sarkazma kako netko bolje skija i učio je to u životu iako još uvijek igre nemaju veze s pravim sportom, zavrti se koja kratka partija Tekkena, FIFA-e, ili strategije kod Tomice, a sve lagano popratimo uz koju pivicu. Možda su već odavno prošla naša vremena , nove generacije se danas igraju u kafićima na mobitelima , kavama dok cure čekaju priliku za razgovor i zaljubljivanje. Rekoh jednom mladom gejmeru , bando igre ipak nisu za kafić kada ste došli se družiti , pusti sada gejming. Normalno nije poslušao , a koda smo mi slušali starije i roditelje…
OSTANITE GEJMERI , ALI ŽIVITE ŽIVOT, BORITE SE
Kada se sve realno pogleda potrošiti ogromno vrijeme (igranje više od nekoliko sati na dan…) na igre je suludo , jer osim ako niste profesionalac doći ćete do nekog limita na kojem će Vam svaki loš igrač smetati bio on troler ili ne. Tada dolazi do obrnutog efekta , umjesto da igra opusti i unaprijedi čovjeka ona će uraditi posve suprotno.
Igre oplemenjuju , razvijaju mozak i društvenu komunikaciju, služe kao ispušni ventil kroz živciranje , ali kada postanu opsesija uništavaju dijete, odraslog čovjeka kao droga, alkohol, kocka. Zato živcirajte se , ma razbijte miš , tipkovnicu ako Vam to godi i olakšava Vam nakupljenu ljutnju , ali shvatite postoje puno važnije stvari od igara te izađite na svježi zrak , pogledajte samo stvarni svijet. Uz sve nevolje ipak je to ono u čemu moramo živjeti. Vinkovačka gejmerska scena je već par godina zamrla , ali ja kao gejmer nisam zaboravio svoje suigrače.
Tko želi može napisati (objavimo uz gramatičke ispravke…) i poslati tekst o njegovom viđenju gejmerske scene u Vinkovcima, Hrvatskoj, Balkanu ili vani, neka lijepa i loša iskustva ostanu zapisana.
Pozdrav svim gejmerima uz moj prepoznatljivi poklič : Bok BANDO !
Leave a Reply